Stvaramo mogućnosti za učenje, razvoj, samospoznaju i ostvarenje sopstvenih sposobnosti.
Zajedno sa detetom i roditeljima gradimo individualni obrazovni put.
Fizička i psihološka bezbednost koja proizilazi iz poštovanja, prihvatanja i podrške.
Zdrav balans slobode i odgovornosti za sopstveno učenje. Ne zarad ocena, ne zato što je neko rekao da tako treba, već zato što je osoba sama odlučila šta i kako da uči — zarad sopstvenih interesovanja i snova. Pažljivo pratimo tinejdžera na ovom putu i pomažemo mu da postane samostalan i odgovoran.
Puno živog druženja, prakse i projekata koji dopunjuju teoriju. Puno raznovrsnog stvaralaštva koje pomaže da se izraze sopstvena osećanja i ideje. Škola oduzima mnogo vremena — to je čitav život, i treba ga proživeti zanimljivo, sadržajno i smisleno.
Bez stalnog spoljašnjeg ocenjivanja i poređenja. Adekvatna procena sopstvenog truda i rezultata rađa se iznutra. Greške nisu strašne — naprotiv, pomažu da se postave naredni ciljevi učenja.
Živ kontakt između nastavnika i učenika: zajedničko rešavanje problema, razgovori o složenim filozofskim i moralnim temama. Živ kontakt sa roditeljima: učimo da budemo partneri — nastavnici, deca i roditelji.
Tinejdžer ostaje siguran u sebe, oseća sopstvenu vrednost za svet i zajednicu u kojoj se nalazi. Razume kuda i zašto ide.
Naše obrazovno okruženje ne nazivamo školom, jer naš cilj nije samo savladavanje akademskog programa. Za nas je važno da radimo sa ličnošću, da joj pomognemo da odraste, postane bolja i oseti se vrednim članom zajednice.






Kod nas nema ocena, dnevnika ni svedočanstva o uspehu, kako je to bilo u detinjstvu većine nas. Ipak, posvetićemo mnogo pažnje tome kako trezveno i adekvatno proceniti sopstveni rad i rezultat, oslanjajući se na nacionalne i međunarodne standarde. Kako prihvatiti greške i šta sa njima dalje, kako postaviti naredne ciljeve učenja, na šta se osloniti prilikom procene?
Sa kojim problemima nam roditelji najčešće dolaze
Izgubio je interesovanje za učenje, radi domaće zadatke „pod prisilom“, živi u telefonu, ne zna šta želi.
Kod nas tinejdžer počinje da uči ne zarad ocena, već zato što vidi smisao u onome što radi. Njegova unutrašnja motivacija se podržava kroz sopstveni izbor i odluke, kroz stvarne projekte.
Učenje se povezuje sa stvarnim zadacima: preduzetničkim projektima, istraživanjima, društveno korisnim aktivnostima. To pomaže da se pronađe odgovor na večno pitanje: „Čemu mi sve ovo služi?“
Kako da ne odraste infantilan? Ako se roditeljska kontrola oslabi, da li će tinejdžer bez nje umeti da donosi ispravne odluke?
Kod dece razvijamo samostalnost — ne u svakodnevnim stvarima, već intelektualnu i organizacionu: učimo ih da planiraju, upravljaju vremenom, donose odluke i preuzimaju odgovornost za posledice, rade u timu. Cilj je da dete do kraja škole bude spremno ne samo za ispite, već i za samostalan život.
Tinejdžer se plaši grešaka, uči samo zarad ocena, poredi se sa drugima, raste anksioznost u vezi sa školom. Nizak nivo samopouzdanja, zavisnost od mišljenja vršnjaka, nedostatak vrednosti.
Grešku posmatramo kao deo učenja, a ne kao povod za kaznu ili etiketiranje. To pomaže da se sačuva radoznalost i samopouzdanje.
Veliki naglasak stavljamo na pronalaženje sopstvenog identiteta, smislene uloge u zajednici i lične vrednosti kroz doprinos zajedničkom cilju.
Da li je dete uradilo domaći, spakovalo stvari, pripremilo se za kontrolni?
Naš cilj je da dete postane subjekt sopstvenog učenja, a ne objekat stalne kontrole.
Ogromna zahvalnost svim nastavnicima škole „Iskra“! Motivaciju koju je sin izgubio tokom pola godine u srpskoj državnoj školi ne samo da su vratili, već su je i uvećali.
Pristup škole mi mnogo odgovara. Za sada zaista ne mogu da pronađem nijedan minus.
Sviđa mi se što se sve gradi u skladu sa uzrastom. Što se gradivo proživljava kroz osećaje, iskustvo i logiku, a ne samo uči napamet.
Veoma je vredno što nastavnici nisu distancirani, već su istinski uključeni u proces i odnose sa decom. Što se dete postepeno uči da samo raspolaže svojim vremenom, preuzima odgovornost, bude samostalno — bez pritiska i straha od greške.
Posebno prijatno deluje atmosfera komunikacije: pažljivost, poštovanje osećanja, miran pristup sukobima. To mi deluje jednako važno kao i znanje. I sjajno je što se školski život ne svodi samo na časove. Ima aktivnosti, zajedništva, zanimljivog života — izleti, kampovanje, šetnje u parku, biciklističke ture, muzeji, izložbe i sl.
Ovo je pravo i toplo mesto za decu!
Volim Iskru zato što dete u školi dobija sveobuhvatna, međusobno povezana znanja i veštine. Nastava je izgrađena uz razumevanje toga kako dečji mozak prima informacije. Dete stiče znanje kroz interesovanje, a ne kroz bol i patnju, kako je to bilo kod nas u klasičnom sistemu.
Meni je posebno vredno to što škola daje ne samo akademsko znanje, već i uči kako da se grade odnosi, rešavaju sukobi i pomaže jedni drugima.
Varja se dobro uklopila u učenje na engleskom, čemu se veoma radujemo. Hvala vam na tako čvrstoj osnovi, a pre svega — na pozitivnoj slici školskog života.
Veoma mi se sviđa što se ovde uvažavaju interesovanja i osobenosti svakog deteta. Moj sin je postao samopouzdaniji i zainteresovaniji za učenje.