Najbolji "časovi", ili prezentacije, ili - kako više volim da ih zovem - razgovori sa decom nastaju van plana.
Naravno, imam nastavni plan. I često dolazim sa idejom da tu temu treba da obradimo sa decom, prosto zato što se uklapa u neki program, standard, ili, na kraju krajeva, moj sopstveni plan.
"Pa dobro, a ja sam hteo nešto drugo da radim, imam ovde jednačine, ili istraživanje o životinji, ili kaligrafiju... a vi ovde pričate o nekoj atmosferi! Otkud sad to!"
To, naravno, nikako ne znači da detetu neće biti zanimljivo i da neće još nedelju dana zaneseno crtati slojeve atmosfere, oblake, rakete i slično. Ali kod mene ostaje utisak da sam nekako nametnula deci taj rad, jer je meni to bilo potrebno.
Sasvim je druga priča kada se pitanje rodi kod same dece, kao što nam se nedavno i desilo: kako nastaje elektricitet, kako nastaje munja? Kakav je to proces? Sa tim pitanjem su otišli na vikend, a neki su i sami pokušavali nešto da saznaju.
I ja sam se pripremila. Ja zapravo nisam fizičar, ni hemičar, i uopšte, sve to je u mom životu bilo pre više od 20 godina. A deca sa kojom radim su još uvek osnovna škola. Trebalo je pronaći prave reči, slike i načine da se kroz predmete pomogne razumevanju onoga što se u prirodi dešava na nivou koji se ne vidi.
Dva sata smo sedeli sa decom i razgovarali o atomima, o građi atoma, o jonima i naelektrisanju, o Mendeljejevu i njegovoj tabeli.
Već nedelju dana neka deca pokušavaju da nacrtaju modele atoma, da ih oblikuju od plastelina, izučavaju periodni sistem. Postavljaju mnoštvo pitanja. A ona deca koja su iz nekog razloga izostala tog dana kada se vodio taj razgovor, na kraju su ultimativno zahtevala da im se sve ponovo objasni. Jer nemoguće je posmatrati opšte oduševljenje i ostati po strani.
Nadam se da ću jednog dana dorasti do toga da ceo nastavni proces teče na ovaj način. Deca su spremna. Ja se trudim. Ali još uvek postoje prepreke na tom putu.